Pročitajte prijevod teksta koji je objavila irska organizacija Abortion Rights Campaign koja je dovela do konačnog opoziva 8. amandmana irskog Ustava čime su Irkinje nakon višedesetljetne borbe konačno izborile legalno pravo na pobačaj. U ovom tekstu objašnjavaju jednu od mogućih zakonskih regulacija protiv koje se bore, a to je tzv. obavezno razdoblje čekanja (mandatory waiting period). Dok u Hrvatskoj i dalje čekamo proceduru i donošenje novog Zakona o pobačaju, upozoravamo da smo suočene s manje ili više direktno najavljivanom “mjerom” koja bi uključivala tzv. obavezno savjetovanje (dakle, čekanje) prije samog postupka pobačaja. Kao i sestre u Irskoj, poručujemo da je takva “mjera” štetna javna politika, medicinski nepotrebna, te diskriminira one koji trebaju abortivnu skrb.
Obavezno razdoblje čekanja je zahtjev da osoba koja traži abortivnu skrb [pobačaj] mora prethodno razgovarati s liječnikom o svojim zdravstvenim potrebama, a zatim čekati predviđeno vrijeme prije samog pobačaja.
Svjetska zdravstvena organizacija ovu praksu prepoznaje kao prepreku pristupu sigurnom pobačaju te kažu: “Obavezno razdoblje čekanja može za posljedicu imati odgađanje zdravstvene skrbi, a ženu dovesti u opasnost zbog nemogućnosti pristupa pravovremenom, sigurnom i legalnom zdravstvenom postupku te žene diskreditira kao nekompetentne da same donesu odluku o svojim tijelima i životima”. Unatoč tomu, previše zemalja zahtijeva periode čekanja/obavezna savjetovanja u rasponu od 18 sati do pet dana.
Nedavna američka studija je pokazala da obavezno trodnevno čekanje u prosjeku rezultira odgodom od osam dana te dovodi do povećanja tjeskobe, veće cijene i kasnijeg pobačaja. Razdoblje čekanja ne mijenja odluke žena, ali zato cjelokupno iskustvo abortivne skrbi otežava i čini stresnijim. Odbor Irskog parlamenta (Joint Oireachtas Committee) koji je 2017. preporučio ukidanje Osmog ustavnog amandmana odbacio je svaku ideju koja bi nametnula takvo obavezno čekanje te je predloženo da pobačaj treba biti dostupan i omogućen na zahtjev unutar prvih 12 tjedana trudnoće. Za početak trudnoće se obično uzima razdoblje posljednje menstruacije, što je u prosjeku dva tjedna prije začeća, što znači da je razdoblje od 12 tjedana zapravo razdoblje od 10 tjedana. Žena uglavnom ne zna odmah da je trudna: najčešće to sazna između 4. i 6. tjedna trudnoće. Neke žene shvate da su trudne i kasnije, posebno ako imaju neredovite menstrualne cikluse ili ako koriste kontracepciju. U takvim slučajevima, ukoliko nemaju gdje u svojoj okolini dobiti abortivnu skrb ili nailaze na neke druge prepreke, imaju vrlo malo vremena prije isteka 12-otjednog roka. U takvim uvjetima nametnuti period čekanja dodatno skraćuje vrijeme u kojemu trudna žena može odlučiti hoće li nastaviti ili prekinuti trudnoću. Čak i kada je to razdoblje dulje od 12 tjedana, razdoblje čekanja može ograničiti zdravstvenu skrb. Primjerice, obavezno razdoblje čekanja može dovesti do prekoračenja gestacijskog roka u kojemu je moguće obaviti postupak medikamentoznog pobačaja, ostavljajući samo opciju kirurškog postupka.
Najbolja praksa sigurnog pobačaja uključuje hitni ili što brži pristup bez nepotrebnog odgađanja. Medicinska znanost je tu vrlo jasna – svako odgađanje povećava rizik, a povećava se i financijski trošak. Ne postoje prednosti arbitrarne odgode za nekoga tko je već odlučio da želi prekinuti trudnoću. Studije pokazuju da je prevladavajuća većina trudnih žena već donijela odluku prije samo odlaska liječniku.
Francuska je primjerice odbacila obavezan period čekanja iz svog zakona 2015. godine. Ta nepotrebna “mjera” naprosto predstavlja vremensku prepreku između odluke koju je žena već donijela i potrebne skrbi.
Medicinska etika zahtijeva od pružatelja zdravstvene skrbi da pacijentima omoguće informirani pristanak prije bilo koje medicinske intervencije. Siguran pobačaj ne razlikuje se ni po čemu od drugih medicinskih postupaka. Izdvajanje pobačaja kao jedinog zahvata za koji su pacijentice prisiljene čekati između posjeta liječniku i potrebne skrbi krši prava trudnica na privatnost, integritet i osobnu autonomiju u donošenju vlastitih reproduktivnih odluka.
Štetne posljedice razdoblja čekanja najviše pogađaju one koji su već suočeni s najvećim izazovima, kao što su žrtve obiteljskog i seksualnog nasilja, osobe s invaliditetom, mlade žene, nezaposlene i s niskim primanjima, žene iz ruralnih područja, migrantkinje…
Izvor: https://www.abortionrightscampaign.ie/2018/03/16/lets-talk-about-mandatory-waiting-periods/?