1. maja – na historijski dan koji ujedinjuje radnice i radnike diljem svijeta – žene i LGBTQI* ljudi pozvale_i su na Transnacionalni feministički 1. maj. Tim su povodom objavile Transnacionalni feministički manifest koji je preveden na brojne jezike i koji potpisuju kolektivi i organizacije diljem svijeta. Ovaj Manifest je znak da je pokret globalnog feminističkog štrajka još uvijek živ – čak i u vrijeme pandemije. Štrajk živi u svim našim borbama!
Nećemo se vratiti u “normalno”, jer to normalno jeste problem: globalni feministički i transfeministički pokret suočen s novom globalnom, zdravstvenom, ekonomskom, prehrambenom i ekološkom krizom neće se predati izolaciji i nećemo šutjeti o našim borbama unatoč restriktivnim mjerama uvedenim zbog koronavirusa. Diljem svijeta, žene i LGBTQI* ljudi odbijaju prihvatiti višestruke oblike nasilja koje globalna pandemija pojačava i počinjemo se organizirati i povezivati naše prakse otpora, osnažene snagom globalnih feminističkih štrajkova proteklih godina.
Ova kriza razotkriva i pojačava nasilje, hijerarhije i strukturalne korijene opresije, ekploatacije i nejednakosti kolonijalističkog kapitalističkog patrijarhata protiv čega smo se oduvijek borile i nastavit ćemo se boriti. Upravo u tim napetostima i rascijepima koje je otvorila ova kriza pojavljuju se novi oblici otpora i solidarnosti kojima pripadamo. To su oblici otpora kojima se želimo priključiti i želimo da odjekuju na globalnoj razini kroz kolektivni glas, tako da možemo zajedno izaći iz izolacije i potkopati dominantne paradigme afirmacijom feminističkih, transfeminističkih i antipatrijarhalnih znanja i praksi.
Koronavirus nas sve pogađa, no posljedice pandemije su različite, posebno ako ih vidimo iz perspektive koja nadilazi granice (cross-border), počevši od naše pozicije kao žena i LGBTQI* ljudi.
Rekli su nam da ostanemo doma, ne uzevši u obzir da dom za mnoge od nas nije sigurno mjesto te da postoje ljudi koji nemaju dom. Femicidi i nasilje prema ženama i LGBTQI* ljudima porasli su od početka krize, a karantenske mjere su nam još više otežale borbu protiv muškog i rodnog nasilja i potvrdile našu volju za slobodom i samoodređenjem.
Ova kriza napada razne materijalne uvjete reprodukcije, intezivira i čini produktivni i reproduktivni rad žena i LGBTQI* ljudi još nesigurnijim (prekarnijim): taj je rad uvijek bio nevidljiv i ekploatiran, a sada je potreba za njim postala vidljiva, sada je jasno kakvu središnju političku poziciju smo oduvijek imale.
S jedne strane patrijarhalni sistem dodjeljuje zadaće skrbi za najranjivije, starije ljude i djecu ženama, povećavajući tako teret kućanskog rada. S druge strane, mnoge žene – medicinske sestre, liječnice, čistačice, tvorničke radnice, trgovkinje, ljekarnice – moraju biti na prvoj liniji u ovoj krizi, radeći u uvjetima opasnima za zdravlje, s dugim radnim vremenom i često za mizerne plaće.
Kućanski i skrbni rad, kao i mnogi prekarni ili neformalni poslovi, često obavljaju , migranti_kinje, ljudi afričkog porijekla, crne žene ili domorotkinje koje ne samo da nestaju, i koje su bez mogućnosti da uzdržavaju same sebe ili plate medicinske troškove, već nemaju ni boravišne dozvole, izloženije su rasističkim napadima te zdravstvenim i ekonomskim posljedicama epidemije, dok istovremeno žive u najnastanjenijim i najsiromašnijim područjima.
Tako su, u jednu ruku, naši životi žrtvovani održanju u krizi, dok su s druge strane tijela onih koje se ne smatra produktivnima, poput tijela ljudi s invaliditetom, potpuno nevidljiva, nesigurna i nezaštićena.
Žene iz starosjedilačkih zajednica pojačavaju svoj skrbni rad na održavanju života i istovremeno nastavljaju proizvoditi hranu za gradove i tako naglašavaju svoju središnju ulogu u mobilizaciji i prehrambenoj proizvodnji razvijajući mjere međusobne podrške kako bi se zajednice mogle nositi s pandemijom.
Neke države su otvorile svoje granice migrantima samo onda kada se njihov rad smatra neophodnim u održavanju stabilnosti prehrane u doba pandemije, dok druge države zatvaraju svoje granice ne samo migrantima, već i svojem stanovništvu ostavljajući ih u izbjegličkim kampovima i kršeći njhovo pravo na zdravlje i povratak na njihov teritorij.
Na brojnim ratnim frontama i teritorijima koji pružaju otpor, poput onoga kurdskog i palestinskog naroda, nastavlja se patrijarhalna i imperijalistička invazija. To otežava mogućnost primanja adekvatnog tretmana i pojačava napad na revoluciju Kurdinja i borbu svih žena koje se žele osloboditi kolonijalne i patrijarhalne prevlasti.
Dok danas, više nego ikada prije, zdravlje i život postaju središnja kolektivna i politička pitanja, godine neoliberalnih politika nametnule su teret individualne odgovornosti u različitim stupnjevima: u nekim zemljama, rezovi i mjere štednje u zdravstvenim i sustavima socijalne zaštite ostavile su milijune ljudi bez lijekova i natjerale ih da se suprotstave nepostajanju državne podrške razvijanjem vlastitih mreža solidarnosti i međusobne skrbi; u drugim zemljama javno zdravstvo i sustav socijalne zaštite nikada nisu ni postojali, a situacija se samo pogoršava raširenom implementacijom mjera štednje i prilagođavanja planova. Osim toga, u mnogim slučajevima kriza je iskorištena kako bi se još više ograničila seksualna i reproduktivna prava žena i LGBTI* ljudi.
Iz druge perspektive, neoliberalizam pokazuje svoje najbrutalnije lice u militarizaciji i represivnoj kontroli urbanih i ruralnih područja i područja autohtonih zajednica upotrebom vojske koja koristi kriznu situaciju i postojeću demokratsku slabost vlada da ušutkaju svaki trag otpora, da kriminaliziraju mreže solidarnosti i da osiguraju državnu kontrolu koja postaje sve autoritarnija i represivnija.
Konačno, sve je jasnije da ne možemo pristati na okolišnu i ekološku devastaciju koja podčinjava sva živa bića i prirodne resurse zahtjevima kapitala, koja potiče iste one neravnoteže i nejednakosti koje su omogućile širenje koronavirusa. Rašireno iscrpljivanje prirodnih resursa, industrijska i masovna proizvodnja hrane, monokulturna poljoprivreda i zagađenje osuđuju milijune ljudi na novu krizu prehrane bez presedana.
Pandemija otkriva neodrživost kapitalističke, kolonijalne i patrijarhalne strukture našeg društva i postojeću krizu neoliberalizma. Naša borba ne smije biti samo preživljavanje zaraze nego mora biti i traženje rješenja za teške posljedice koje će pandemija imati po ekonomske i materijalne uvjete života.
Vjerujemo da su odgovori naših vlada apsolutno nedovoljni i odbijamo politike koje nastavljaju s financiranjem kompanija umjesto zdravstva, koristeći tako pandemiju da bi učvrstile ekspolatacijske projekte. Iako su državne mjere različite, kapitalistički odgovor na krizu slijedi istu logiku svugdje u svijetu: profit iznad naših života, prebacivanje tereta krize na nas uz posljedice koje neće biti privremene. Ne želimo izaći iz ovog kriznog stanja s još više dugova i još siromašnije. Želimo feministički izlaz iz krize koji nadilazi sve granice (cross-border), ne želimo se vraćati u “normalnost” strukturiranu nejednakošću i krizom.
U radničkim četvrtima širom svijeta, ljudi se organiziraju da bi protestirali i razotkrili povećanje femicida i obiteljskog nasilja. Radnice zaposlene u domaćinstvima progovaraju o ekstremnoj nesigurnosti i kršenju njihovih prava. Medicinske sestre i liječnici/e protestiraju zbog nedostatka zaštitne opreme, obznanjuju da njihovi životi nisu potrošni. Tisuće radnica/ka u skladištima i tvornicama štrajkaju jer odbijaju žrtvovati svoje živote za profit. Žene se u domorodačkim zajednicama bore protiv projekata koji eksploatiraju i privatiziraju teritorije i resurse koji pripadaju njihovim zajednicama. Zatvorenice/i progovaraju o nehumanim uvjetima u ekstremno rasističkom vojno-industrijskom zatvorskom kompleksu. Ljudi afričkog porijekla i crni ljudi prozivaju zbog institucionalnog rasizma u upravljanju pandemijom, a migranti traže vize kako ne bi više bili podvrgnuti teškoj eksploataciji i nasilju. Seksualne radnice/i i dalje traže dekriminalizaciju svog rada kako ne bi više bile isključene iz društvene podrške te stigmatizirane od patrijarhalnog kolonizatorskog kapitalističkog sistema. Kurdinje u Rožavi, usred povijesnog otpora ratu, odgovaraju na pandemiju osnažujući prekogranične veze svoje konfederalne samoorganizacije kao i zdravlje zajednice i mreže samoupravljanih i ekoloških ekonomija.
Dolazeći iz različitih materijalnih uvjeta, govoreći iz mnoštva naših jezika, praksi i diskursa, ujedinjujemo se u podršci, osnaživanju i ispreplitanju naših borbi i oblika pobune i solidarnosti koji izrastaju spontano na globalnoj razini i ključni su za jačanje budućih inicijativa. U posljednje četiri godine globalni feministički štrajk naučio nas je da smo, kada se ujedinimo, snažnije u pobuni protiv opresivne patrijarhalne “normalnosti”. Sada više nego ikad prije, moramo podići tisuće naših glasova, s istim ciljem da bismo izbjegle podjele koje nam nameće pandemija. U ovom trenutku ne možemo preplaviti ulice feminističkom snagom, ali ćemo nastaviti podizati naše glasove u bijesu protiv nasilja sistema koji nas eksploatira, tlači i ubija; i nastavit ćemo prozivati krivce, a kada se vratimo na ulice, na prve linije, bit će nas još više.
Nastavit ćemo proces prelaženja granica feminističkog oslobođenja koji zajednički tkamo. Nastavit ćemo graditi živote kakve želimo i za kakvim žudimo.
Pozivamo sve koji odbacuju patrijarhalno, eksploatacijsko, kolonijalno i rasističko nasilje da nam se pridruže u osnaživanju globalne feminističke borbe, jer ako se ujedinimo možemo ne samo izaći iz epidemije, nego i sve promijeniti.
Živjele žene i svi ljudi koji se bore!
Ovo je feministički, transfeministički i antipatrijarhalni prostor koji se širi i pozivamo vas da nam se pridružite i kontaktirate nas.
TRANSNACIONALNE FEMINISTKINJE
ALAMES (Ekvador); Associació stop violències (Andora); Bibi Ni una menos – Soriano (Urugvaj); Cabildo de mujeres (Ekvador); Creando Juntas (Ekvador); Coordinadora Feminista 8M (Čile); Democracia Socialista (Argentina); Desmadres (Urugvaj); Disidentes Violetas (Ekvador); Feministas Autónomas (Bolivija); Feministas con voz de maíz (Meksiko); Feministas en Holanda (Nizozemska); Grupos Regionales de la Red para una Huelga Feminista en Alemania (Stuttgart, Berlin, Augsburg, Frankfurt na Majni “Gemeinsam kämpfen”, Leipzig); International Women’s Strike (SAD), Luna Creciente (Ekvador); Minervas (Urugvaj); Movimiento de Mujeres de Kurdistán en America Latina (Kurdistán); Nina Warmi (Ekvador); Ni Una Menos (Argentina); Non Una Di Meno (Italija); Opinión Socialista (Argentina); Parlamento Plurinacional de Mujeres y Feministas (Ekvador); Radical Women/Mujeres Radicals (Australija i SAD ); Red de feminismo populares y desde abajo (Urugvaj); Revista Amazonas (Ekvador); Toutes en Grève (Francuska); LevFem (Bugarska).