Za izradu transparenta treba više ljudi i nešto vremena, čak i kada je ovako neuredan. Na fotografiji vidimo da ga više ljudi i drži uz povike i baklje, i još su neki oko njih, mnogo ih gleda, sve se događa u toplu predljetnu večer, ljudi su na ulici.
Kako među svim tim ljudima nikome nije palo na pamet da nešto učini? Da spriječi pisanje transparenta? Kako je prvi od navijača iznio tu ideju? Kako nikom nije palo na pamet da spriječi razvijanje transparenta, upozori da ono što na tom trasparentu piše je, ne znam, neprihvatljivo?
Kroz čitav proces nastanka i razvijanja transparenta to se nije dogodilo, jer je u ovom društvu nacionalna mržnja normalizirana. Zidovi gradova ukrašeni su ušatim “u”, natpisima “Srbe na vrbe” i slično, i malo tko reagira.
Seksualno nasilje je isto tako normalizirano, silovanjem se manje ili više izravno prijeti ženama svakodnevno. Sjetimo se kako su prije par mjeseci susjedi tadašnjeg ministra Kujundžića “razgovarali” s novinarkom.
Nitko nije čak reagirao ni na silovanje djece, svi ti ljudi na pozornici i oko nje su skandirali i nisu reagirali. Zašto bi, tko je reagirao kada je spaljena lutka udomiteljskog gej para s djetetom? Pa to je samo karneval, a ovo su navijači, “naši dečki”, to je takva subkultura.
Čini se da se govor mržnje kažnjava selektivno, povremeno i prigodno, evo recimo pred izbore. Ili su dobri kršćani odlučili povući granicu zato što se ovaj put spominju djeca? Djeca su nam možda ipak malo previše. No, ovoj skupini navijača i to je ok.
Da je na transparentu pisalo “Ubij Srbina” ni javnost ne bi reagirala, na to smo već navikli, ali ovdje su žrtve govora mržnje i žene i djeca. Silovanje žena i djece neprijatelja/Drugog je tipična ratna taktika i alat za ponižavanje tog Drugog. Sama premisa da se neprijatelja kažnjava nasiljem nad ženama i djecom i njihovim obezvrijeđivanjem pretvarajući ih u muško vlasništvo i ratne resurse je također nedopustiva.
Nijednoj drugoj skupini u hrvatskom društvu se ne tepa toliko nježno kao navijačima, ni jedna druga skupina ne promovira tako otvoreno mržnju i nasilje, a ipak oni su “naši dečki” u dobi od 13 do 65, oni su naša neposlušna djeca. U svijetu sporta glupavo infantiliziramo odrasle muškarce, oni su naši heroji, ali ponekad se malo zaigraju. To je jedan od najtvrdokornijih patrijarhalnih stereotipova, muškarci su velika djeca, tako ih opravdavamo, tako ih oslobađamo odgovornosti. Kad su do sada bili naši, neka budu i sad, ajmo preuzet odgovornost za to kako smo odgojili našu neposlušnu “djecu”. Jer možda da smo im ranije pokazali da postoji neka granica u toj svetoj praksi navijanja, kroz kažnjavanje povika “Ubij Srbina!” ili crtanja svastika, možda ne bismo gledali ovaj transparent.
Naravno, sada se zgražamo, pozivamo da institucije rade svoj posao, privedu počinitelje, i kazne ih, jer da, to su neki pojedinci. I tako ćemo kao društvo oprati ruke, do sljedeće prilike.
Transparent iz Kustošije sukus je patrijarhalne hijerarhije, na vrhu te hijerarhije su “naši dečki”, naš ponos, na dnu su “njihove” žene i djeca. Nasilje je alat za održavanje ovakve hijerarhije. Ti Drugi su Srbi, Romi, izbjeglice, migranti. Njih, jer su na dnu hijerarhije, svodimo na njihovu boju kože (crni i žuti), kao što žene svodimo na njihove seksualne organe (pičke), gej osobe na njihove seksualne prakse… Kada ih tako dehumaniziramo, kada koristimo taj jezik, kada ih ponižavamo jezikom, onda logično i lako pređemo i na nasilje.
“Naše” žene i djecu štitimo od njih, a kad su neposlušne i neposlušni, onda i njih kažnjavamo nasiljem. Jer smo glavni, mi smo frajeri, mi dominiramo, Bog i Hrvati.